Film je previše normalan (dramaturški - te banalan / bicikl kojim se unutarnja stanja pokušavaju iznjedriti na površinu - psihologizacija /, na razini simbolike). Vrpca je puni estetički pogodak, uz režiju: nije režiran previše nego se vidi da Redateljica zna ravnati dugim kadrovima jako elegantno; snimatelj joj ima zanimljiv stil koji dinamizira, i dodaje interes scenama koje u suprotnom ne bi bile ni upola zanimljive (samim kadrom te kolorom). Uključenje korone u narativ je mudro izvedeno, sama premisa / odnos, na kojoj se isti temelji - mogli su biti i bolje. Produkcijski je izveden na solidnoj razini obzirom na 16mm Vrpcu (i sve što ista nosi) te divne ali i oštre lokacije Gorskog kotara; zbog svega navedenog ocjena je kakva je. Što se glume tiče, mladi glumci radili su onime što su imali; što nije bilo mnogo, ali također valja naglasiti i do da su upravo zbog toga, vjerujem, svojim intervencijama ipak učinili film, slojevitijim. Činjenica da je pobijedio na ZFF-u govori nam samo koliko Domaći film treba Vrpcu, točnije, njenu estetiku.