Sinopsis

Pionirski grad bio je proizvod kako političke tako i društvene nužnosti te je izgrađen s idejom koju je i sam gradio da obrazovanje mora napustiti okvire “škole” i ući u grad tj. svakodnevni život i tako proizvoditi “novog” čovjeka za novo socijalističko društvo. Kad su se skupine dobrovoljnih omladinskih brigada 1947. okupile na brdu pored potoka u okolici Zagreba kako bi gradile Pionirski grad, o samom izgledu prostora nije se znalo puno više od arhitektonskog nacrta za grad posvećen obrazovanju najmlađih. Pa ipak, jedna stvar je bila sasvim jasna — od trenutka kad se prvi kramp zabio u zemlju trebao je biti mjesto obrazovanja, bila je to eksperimentalna škola, laboratorij za pedagošku reformu koja se provodila od 1951. do 1961. Dok slaže slojeve dijelova uspomena Jelene Hušman i lekcije iz povijesti o postojećem prostoru s povjesničarkom Sanjom Petrović Todosijević film pita “što je to eksperimentalno u eksperimentalnoj školi?”. Kroz film se autorice spotiču o koncept budućnosti koja je u prošlosti bila neizbježivost što društvu i njegovom pristupu obrazovanju daje jasan osjećaj smjera, a koji je za njih istoznačan s neizvjesnosti. Nada u bolje sutra, napredak, prosperitet i sigurnost koja je vrijedila za generaciju Jelene Hušman nestala je i transferirala se kroz neizvjesnost naših svakodnevica na nepostojeću budućnost novih generacija.