U sklopu 23. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjua s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Rahlo i Traje veliko finale.

RAHLO Jozo Schmuch

Fimska traka se vraća! Nakon Ethera i novi film prošlogodišnjeg kockičara Joze Schmucha, Rahlo, također je snimljen na 16mm. No to nije jedini povratak u ovom filma, jer je i sam protagonist neobičan povratnik, sin i avet rata, koji vraća se majci kao da je otišao jučer. Ako ovo što pišem nema skroz smisla, ne brinite, samo pogledajte film, ali prije toga pročitajte što Jozo sve podijelimo s nama o svom novom filmu.

1. Priča i likovi za Rahlo dolaze iz tvoje obiteljske poveznice, ali i nedavnog redateljskog iskustva. Reci nam više tome.

Ideju za Rahlo sam dobio dok sam montirao dokumentarni film Terenska nastava. U jednoj sceni tog filma voditelj terenske nastave koju pohađa veliki broj učenika osmih razreda izgovori broj nestalih osoba iz rata za kojima se još traga. Čuvši to kao povijesnu činjenicu, nešto je u meni kliknulo; sama činjenica da postoji taj broj me nagnala da napišem Rahlo. Time hoću reći da pitanje nestalih za mene nikada nije bila apstraktna povijesna brojka, već nešto što sam doživljavao kao dio osobne i obiteljske povijesti od ranog djetinjstva. S obzirom da je moja majka Vukovarka, i ja sam nešto što volim zvati vukovarskom dijasporom: ljudi koji imaju veze s Vukovarom, ali zbog rata nisu rođeni tamo.

2. Što ti presudilo kod izbora Radoslave Mrkšić i Luke Kneza, dvoje glumaca koji nose film?

Od početka pisanja scenarija vidio sam Radoslavu Mrkšiću ulozi Marije. Jako mi se svidjela njena energija, a lik Marije sam vidio kao energičnu ženu kojoj se u životu dogodila velika tragedija i koja, usprkos tuzi koju nosi u sebi, ima neku životnu energiju. Za ulogu Luke dvoumio sam se između dva glumca. Usprkos tome što se bavim castingom, iz meni nepoznatog razloga, užasno mi je nelagodno zvati glumce na casting kad se radi o neplaćenom studentskom projektu. Ipak, imao sam dva izbora za koja sam bio siguran da će, svaki na svoj način, odlično iznijeti ulogu Luke, ali sam bio neodlučan upravo zbog toga što bi obojica donijeli nešto posebno ulozi. Dok sam pričao o filmu s mamom dotakli smo se teme glumaca, te sam joj poslao slike Luke Kneza i drugog glumca koji mi je bio u užem izboru. Ona je rekla da uzmem Luku, da se nemam što misliti. Jedino što mogu reći da je mama bila apsolutno u pravu i Luka je fantastično interpretirao ulogu. Hvala mama!

3. Kako je prošlo snimanje i koje su bile specifične režijske odluke s kojima si se prvi put susreo u radu na ovom filmu?

Snimanje je prošlo fantastično: dva dana smo snimali u Vukovaru, a dva u Zagrebu. Produkcijska posebnost ovog filma bilo je snimanje na 16 mm filmsku vrpcu, s čime se ja, ali i većina ekipe nikad prije nije susrela. Rad s filmskom vrpcom zahtjeva od redatelja posebnu razinu pripreme. S obzirom da smo imali samo 120 minuta materijala, svaki smo kadar više puta probali prije nego što bi ga zapravo snimali jer svi članovi ekipe su morali biti sigurni u ono što rade. Također, otkad se snima digitalno, a za mene je to od početka mog bavljenja filmom, imamo trenutni prikaz slike na ekranu koja je gotovo identična onome kako će slika izgledati u finalu. Tog nema kod snimanja na filmsku vrpcu i redatelj mora vjerovati snimatelju koji je jedini koji kroz objektiv vidi kako ta slika zapravo izgleda. Naravno, ja bih snimateljici Dori Čaldarović povjerio svoj život, a ona, kao i obično, ne samo da nije razočarala nego je i oduševila. 

4. Što ti je bilo autorski najbitnije što si htio ovom temom dotaći?

Česta predrasuda o hrvatskom filmu koja se može čuti od publike je da je hrvatski film uvijek o Domovinskom ratu. Ja sam se uvijek borio protiv te predrasude, ali, evo, zadnja dva filma mi se na ovaj ili onaj način tiču Domovinskog rata. On je neupitno dio naše kolektivne prošlosti i kao takav treba biti tema istraživanja mlađih autora, ako se oni tom temom žele baviti. Ja sam se htio tom temom baviti jer sam za nju osobno vezan, ali radeći ovaj film, po prvi put sam imao osjećaj da znam za koga ga radim. Naravno, prva publika sam mu bio ja, ali druga su svi ljudi koji imaju slično traumatično iskustvo o posljedicama rata i ratnih zbivanja.

5. Jesi li možda imao neke direktne filmske uzore za stil ili atmosferu za Rahlo?

U posljednje vrijeme gledam puno japanskih filmova i na Rahlo su najviše utjecali filmovi japanskog redatelja Hirokazua Kore-edea.

6. Kako vidiš svoju blisku filmsku budućnost?

Pišem ili barem pokušavam pisati svoj prvi dugi film. U procesu rada na Rahlo shvatio sam da me jako zanima magijski realizam i kako volim da mi filmovi i scenariji imaju nekakvu metafizičku komponentu. No, ipak je pitanje kada će mi se u budućnosti ukazati prilika za novo filmsko istraživanje. Mladi hrvatski filmski autori su u izrazito nepovoljnom položaju kada se usporedimo s kolegama iz drugih zemalja Europske unije. Do faze produkcije debitantskog filma dolazi se kasno i teško; čini mi se da od faze ideje do produkcije u prosjeku prođe pet godina. S time da je financijska kompenzacija autorima je nedovoljna da bi se mogli baviti samo filmom. Nedostatna je također i financijska potpora kroz programe razvoja scenarija i projekta koja bi trebala autorima omogućiti da se posvete samo pisanju i razvoju filma. Ako uzmemo da pisanje scenarija traje godinu dana, za to autori u Hrvatskoj kad dobiju potporu od HAVC-a dobivaju naknadu od 7.000 eura. Naprimjer, naši kolege u Finskoj za isti posao dobivaju potporu od 24.000 eura. Imamo veliku sreću da postoji HAVC kao naša krovnu institucija koja je izvrsno osmišljena. Ipak, potrebno je značajno prilagoditi budžet HAVC-a za proizvodnju i razvoj te povećati broj filmova koji se proizvode. Tu bi bitnu ulogu trebale igrati i komercijalne televizije, streameri, VOD i drugi, što se tiče dostupnosti i proizvodnje domaćih djela raznih tipova, od umjetničkih filmova od djela za mlade i djecu.

---

TRAJE VELIKO FINALE Luka Galešić

Nakon filma Dobro je, lijepo je, koji je na Kockicama igrao prije godine, u novom filmu Luke Galešića ponovo gledamo bliske i brižne obiteljske odnose, iako emotivno vrlo zahtjevne. Traje veliko finale intimna je filmska priča u čijem je središtu radnje mladić na kojeg je pao teret brige za bolesnog oca i mlađeg brata. Luka nam je u intervjuu pojasnio svoje motive i pristupe  u ovom filmu.

1. Ovaj film si krenuo stvarati iz nekog vrlo osobnog poticaja? 

Da, nakon očeve smrti sam poželio napisati  film o brižnosti, strahu, povezanosti i smrti. Htio sam stvoriti emotivan film kroz koji se bez patetike vide odnosi unutar jedne obitelji, kako bih oživio jedan slatko-gorki svijet uz osjet nade u bolje sutra.

2. Kako je proteklo samo snimanje i jesi na setu ostavljao prostora za improvizaciju?

Snimanje je proteklo odlično. Ekipa je stanovala u mojoj kući u Sukošanu, a snimali smo u obližnjem Karinu. Prostora za improvizaciju je bilo na probama, no ne i na setu nije jer smo imali samo četiri dana za snimanje, tako da smo morali pažljivo organizirati svaku minutu.

3. Koji su ti pritom bili najveći izazovi i po čem ti je ovaj film bio drukčije iskustvo?

Svaki projekt je novo iskustvo. Ovdje smo imali jednu “akcijsku” scenu. To mi je bio možda najveći strah. Najveći izazov mi je bio pronaći obiteljsku kuću u zelenilu. Snimanje filma na lokaciji van Zagreba je logistički uvijek izazovno, pogotovo s deset glumaca, a od početka sam imao glumce iz snova.

4. Postoje li neke poveznice s tvojim prijašnjim filmovima?

Poveznice s mojim prijašnjim filmovima, poput Dobro je, lijepo je, su da su svi moji likovi zarobljeni ili unutar vlastite kuće, složene obitelji ili svakodnevice koja ih guši. U ovom filmu glavni je lik zarobljen u svojoj obiteljskoj kući, a zarobila ga je očeva uznapredovala bolest. 

5. Jesi li stvarao film i uz neke direktne filmske stilske ili tematske uzore?

Direktne nisam. Inspirira me svijet oko mene, ljudi koje gledam i slušam.

6. Što sljedeće spremaš?

Snimio sam novi kratkometražni film u kojem Lana Barić i Tea Ljubešić glume majku i kćer. Trenutno se pripremamo za snimanje filma Ovnovi koji prati tri generacije jedne obitelji, a koji snimamo iduće godine.