U sklopu 23. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjua s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Ether i Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve.

ETHER Vida Skerk

„Svjetsko, a naše!“, parodijski možemo predstavit film Vide Skerk koja nam na Kockice dolazi s novim filmom snimljenim na studiju režije na londonskom NFTS-u. Ether, u kojem se prikazuje jedno popodne u disfunkcionalnom odnosu mladog para, premijeru je imao na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, u sklopu prestižnog programa studentskih filmova iz cijelog svijeta, La Cinéf . Vida nam je detaljno objasnila proces rada na svom filmu, podijelila iskustva i razlike studiranja u Londonu i Zagrebu, te najavila svoj diplomski film.

1. Koje su bile tvoje početne režijske ideje kad si pristupila scenariju?

Od početka mi je bilo jasno da se radi o filmu koji počiva na kompleksnim i suptilnim glumačkim izvedbama. Fokus se morao zadržati na unutarnjim svjetovima likova, njihovim emotivnim stanjima i njihovom odnosu. U tom sam duhu pristupila režijskom konceptu, dajući što više prostora glumcima kroz krupne planove u kojima raste tenzija među likovima. Snimateljica Adenike Oke i ja smo zato rasvjeti te kadriranju pristupile minimalistički kako bi glumačke izvedbe ostale u prvom planu. Usto, bila mi je bitna priroda i povezanost glavnog lika, Eve, s jezerom do kojeg stalno želi ići. Film je originalno zamišljen kao da se događa ljeti. Međutim, nemoguće je dočarati osjećaj ljetne idile kad su ti termini snimanja na jesen - što u Engleskoj znači da si osuđen na promjenljivo vrijeme, kišu, oblačno nebo i snimanje do koljena u blatu. Kad smo to shvatili, prigrlili smo tu tmurnu atmosferu, što je zapravo finalno definiralo ton filma. Vlažno englesko vrijeme odlično se uklopilo u sveprisutnu nelagodu koja prožima film. Vrlo mi je bio bitan koncept sublimnog, to jest, prirode koja postaje treći lik, povezan sa psihom Eve i koji zapravo diktira razvoj priče. Glavne reference su nam bile iz likovne umjetnosti, posebno iz razdoblja britanskog romantizma i prerafaelita; slike J. M. W. Turnera i John William Waterhousa. Od samog početka sam kao glavnu referencu za “ton” i poruku filma imala sliku Ofelije John Everett Millaisa.

2. Kako si se odlučila na glavne glumce i na što si se najviše usredotočila u glumi na samom snimanju?

Kada sam razmišljala o Evi, odmah sam se sjetila naše glumice Laure Kaliger. Istovremeno smo studirale na ADU i ostala mi je u pamćenju njena vještina u suptilnoj i preciznoj glumi, te činjenica da u glumi Laura uspijeva zadržati posebno originalnu autentičnost. Obje smo silom prilika završile u Londonu i na audicijama je briljirala. Što se tiča Billy Bolta tiče, koji u filmu glumi Evinog dečka Leeja, fascinantno mi je koliko dobro glumi problematičnog muškarca - u stvarnosti je Billy divna i vrlo emotivno inteligentna osoba. Rad s glumcima mi je bio najdraži dio procesa. Tome sam se i najviše posvetila i svo troje smo bili svjesni da je njihova gluma temelj ovog filma. Nelagodne tišine i ono što ostaje nedorečeno su u filmu jednako bitne kao i replike, ako ne i više. Dubinski smo radili na analizi likova, te smo se, uz probe samih scena, igrali i improvizacijama. Nastojali smo analizirati likove i istraživati njihov unutarnji svijet, ali bez vanjskog pogleda na njih, to jest, bez osuđivanja ili kritiziranja njihovih postupaka i karaktera. Kao temelj smo si dali beskompromisnu empatiju koja, naravno, u samom filmu ne oslobađa likove, a pogotovo Leeja, od njegove krivnje. Tokom proba nastojala sam ne koristiti riječi koje bi Evu i Leeja osuđujuće definirale kao dobre ili zle, naporne ili nevine, ili manipulativne. Jedna od najbitnijih stvari što sam naučila na filmskoj školi NFTS-u je to da, kao redatelj, moraš razumjeti postupke čak i najgoreg lika - možeš misliti da su to krivi postupci, ali moraš prije svega razumjeti zašto je do njih došlo i, po mogućnosti, ne spominjati previše svoje osobno mišljenje u radu s glumcima. Tako da je, zapravo, redateljski posao na neki način sličan poslu psihologa - doduše, “psihologa” kojemu za potrebe narativa nije stalo do dobrobiti pacijenta, nego ga samo želi dubinski razumjeti.

3. Kako je bilo iskustvo snimanja na 16mm traci i, kasnije, proces montaže?

Snimali smo na 16mm traci s vrlo ograničenim brojem filmskih rola. To je svakako bio izazov, mada smo tog bili svjesni od početka. Temeljito sam planirala kadrove: koliko će svaki okvirno trajati i vodila računa o tome koliko si repeticija mogu priuštiti. Ponosno mogu reći da smo role iskoristili do samog kraja te smo snimili sve što smo planirali: kada sam zvala rez na kraju zadnje repeticije zadnjeg kadra, ostala nam je još doslovno samo jedna sličica filma; dvadeset-četvrtina sekunde. Snimanje na filmskoj vrpci mi je draže nego digitalno, jer traži puno veću pripremu i puno više proba na setu prije nego što se usudim uopće reći da smo spremni snimiti kadar. Kada se konačno zove akcija, u zraku se osjeti koliko je cijela ekipa fokusirana; svi znaju da je broj repeticija vrlo ograničen. Na neki način, sam čin snimanja se tretira s posebnom težinom, ozbiljnošću i skoro pa religioznim strahopoštovanjem.  Konačni oblik filma smo razvili tek u montaži, jer smo tek tad pronašli najbolji način korištenja poetičnih trenutaka opservacije sublimne prirode. Za to je zaslužna montažerka slike Maria Luiza Munhoz. Posebno sam joj zahvalna i zato što je prigrlila te obranila sporiji ritam filma koji je atipičan za filmove kakvi se inače rade na NFTS-u. Montaža i miks zvuka su također igrali veliku ulogu: Vicente Molder precizno je oblikovao zvukove prirode tako da suptilno dramaturški prate radnju. A kompozitorica Aizhana Nurkenova me iznenadila svojom spretnošću u definiranju atmosfere filma kroz glazbu koja se pojavljuje na samom početku.

4. S obzirom na različite teme odnosa koje se javljaju u filmu, poput primjerice gaslightinga, jesi li imala i neku listu gledanja, to jest filmskih uzora, kako bi stilski pristupila režiji?

Referentni filmovi su nam bili oni koji se posebno fokusiraju na kompleksne ljubavne odnose, poput Blue Valentine i Call Me by Your Name. No, općenito se ne volim previše oslanjati na filmske reference i pokušavati ih kopirati, tako da je stilski pristup ovom filmu nastao prije svega organski. Redateljski pristup sam prvo razvila instinktivno, a tek onda tražila reference koje su se uklapale u to. Često mi je draže inspiraciju tražiti u likovnoj umjetnosti i fotografiji jer me to manje ograničava od filmskih referenca. Uvijek na traženju lokacija za snimanje sa sobom imam fotoaparat, te tražim elemente koji su mi inspirativni, pa fotografiram članove ekipe koji su sa mnom na lokaciji i to u atmosferi u kojoj zamišljam likove. Tako da imam cijelu arhivu fotografija producentice Dore Galosi dok melankolično šeta po engleskoj prirodi.

5. Koliko ti je iskustvo studiranja na londonskom NFTS-u drukčije od zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti?

Prije svega, na NFTS-u nisam doživjela ili svjedočila slučajevima seksualnog uznemiravanja studentica i studenata od strane profesora, pa je studiranje po tom pitanju puno lakše i manje traumatično. U slučaju da dođe do seksualnog nasilja, sustav prijave i daljnji protokol je na NFTS-u efikasan, transparentan, te s velikim fokusom na brizi o žrtvi i zaštiti studenata i studentica. Čini mi se da hrvatska akademska i filmska zajednica nisu ni blizu dovoljno napredovale od kad sam otišla studirati u Englesku. Vidimo to po raznim primjerima jer hrvatskoj filmskoj zajednici, akademskoj zajednici, a i medijima, očito još uvijek fali edukacija i razumijevanje tog društvenog problema - a zapravo i osnovna empatija prema žrtvama. No, imam i puno nade da nas čeka ljepša budućnost zahvaljujući brojnim hrabrim ženama koje se tom nasilju u Hrvatskoj svakodnevno suprotstavljaju. Na NFTS-u je tempo puno brži. Nema baš slobodnih dana i svi smo prenatrpani s poslom. To ne vidim kao lošu stvar jer sam naučila raditi pod većim pritiskom i brzo donositi odluke, a i brže učim na taj način. Na ADU su rokovi fleksibilniji, više je vremena za kreativan rad i imaš veću kontrolu nad uvjetima u kojima snimaš. Kvalitetan kreativan rad zahtijeva “prazno vrijeme”, vrijeme za pogreške, za razmišljanje, lutanje i traženje inspiracije. Međutim, na kraju sam zahvalna za NFTS-ov “red i rad” pristup studiranju, makar se ljutila na rokove.  Razlike u fakultetima su zapravo, rekla bih, najviše vezane uz razlike u engleskom i hrvatskom ukusu filmske zajednice. Posebno mi je zanimljivo što su me na ADU smatrali “zapadnjačkom” redateljicom, vjerojatno zato jer me zanima i žanrovski film, dok su mi na NFTS-u više puta rekli da je moj stil “istočnoevropski”, što god to značilo.

6. S obzirom na tempo NFTS-a, pretpostavljam da već spremaš sljedeći film?

Trenutno sam u montaži zvuka, koloru, i razradi VFX-a mog diplomskog filma na NFTS-u. Film je smješten u gradić u sjevernoj Engleskoj u kojem se zatvara tvornica čelika. Bavimo se sudbinom radnika te tvornice, ali to se uglavnom prati iz perspektive Morane, mlade znanstvenice za okoliš koja je imigrantkinja iz Hrvatske koja je zadužena za nadgledanje rušenja te tvornice. Jedne noći Morana shvati da tvornica po noći, u nekoj nadnaravnoj dimenziji, opet radi i da se u njoj nalaze duhovi otpuštenih radnika - te shvati da je njezina egzistencija zapravo jednako krhka kao i njihova. Znači, to je tzv. “ghost story”, tako da se opet vraćam svojoj ljubavi prema žanru. Nakon diplomskog kratkometražnog filma, namjeravam se više orijentirati na duže forme, tako da trenutno razvijam scenarij za dugi metar i za TV seriju.

---

DOBRO JE SVE, DOBRO JE SVE, DOBRO JE SVE Rino Barbir

Stari poznanik Kockica, splitski šjor Rino Barbir, vraća nam se, nakon Drukera i Zofa, s nešto drukčijim trećim filmom Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve (nije tipfeler, ponavlja se). Filmsku priču o tri splitska prijatelja koji, osim mladenačke prošlosti, teško mogu naći zajednički jezik u svojim drukčijim životima, nose, iskusnim kockičarima, poznate face Paško Vukasović, Josip Lukić i Stipe Radoje. A s obzirom da je sniman ljeto, naravno da se išlo se i na Ultru.

1. Ovaj film je tematski dosta drukčiji film od prijašnja dva, Drukera i Zofa, moglo bi se reći: nježniji. Kako se razvijala ideja o filmu o tri srednjevječna prijatelja u različitim životnim situacijama?

Htio sam napraviti malo drugačiji film od prošla dva, jer sam se do sada bavio samo svjetovima koji su me filmski privlačili, ali nekako su udaljeniji od mene Tako je ovaj film osobniji, meni opipljiviji i bliži. Ideju sam dobio jedno popodne, napisao brzinski sinopsis i ostavio ga u ladici neko vrijeme, a onda se uključio Šimun Šitum i zajedno smo raspisali scenarij.

2. S obzirom da međusobno djeluju vrlo uvjerljivo, jesi li se možda već unaprijed odlučio za glumce, znajući da imaju „kemiju“?

Paško Vukasović i Josip Lukić odmah su mi bili u mislima jer sam znao da će njih dvojica na ekranu djelovati kao da dijele zajedničku povijest. Oni jednostavnu imaju dobru međusobnu kemiju, što se već i pokazalo u slučajevima nekoliko Josipovih filmova. Za trećeg prijatelja u filmu sam probao castati nekoliko ljudi i odluka je pala na Stipu Radoju.

3. Koliko ti je sam scenarij bio fiksiran, odnosno ostavljaš li prostor improvizaciji na snimanju?

Scenarij nije bio fiksan u smislu dijaloga koji glumci trebaju izgovoriti, ali sva improvizacija i promjene u scenariju događale su se na glumačkim probama nakon čega smo fiksirali većinu toga s čim smo svi bili zadovoljni. Ja sam uvijek za to da glumci ponude nešto svoje i improviziraju, ali kad imaš puno scena dnevno za snimiti ne možeš baš računati na to vrijeme.

4. Koje novo iskustvo ti je donio ovaj film s obzirom na prethodnei što je bilo najizazovnije za odraditi?

Uvijek je izazov snimati u Splitu usred sezone, ali uz producenticu Saru Ivelić i njenu desnu ruku Luciana Mirditu, nisam osjetio nikakvu nesigurnost ni stres te im hvala na tome.

Novo iskustvo za mene je film s puno dijaloga jer nisam prije to baš radio, ali je valjda okej ispalo. Vidjet ćemo.

5. Možeš li povući neke poveznice sa svojim prijašnjim filmovima, Zofom i Drukerom, stilske ili tematske? Koliko ti je Split ključan kao prostor likova kojima se filmski posvećuješ?

Ne trudim se da mi filmovi imaju poveznice, sigurno ne tematske. Ali ono kod sebe što primjećujem jest da me privlači taj malo dokumentarniji pristup. Primjerice, volim imati neku scenu gdje glavnog lika ubacim u neki događaj koji je van moje kontrole i onda pokušati dobiti nešto iz toga. Split mi je bio bitan za sva tri filma koja sam do sada snimio jer su sve te priče ili likovi bili vezani za grad, ali ne mora značiti da će to biti tako u nekom idućem.

6. Kad smo kod toga, spremaš li idući film i, općenito, postoje li teme koji bi obavezno htio filmski istražiti?

Ne spremam ništa službeno, postoje neke teme koje bi htio istražiti, ali ništa nije obavezno.