U sklopu 23. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjua s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Poluotok i Priroda i poezija.

POLUOTOK David Gašo

Nakon premijere na festivalu u Locarnu, David Gašo nam se vraća na Kockice nakon dvije godine, svojim posljednjim filmom Poluotok, koji je ponovo narativno eksperimentalan i fokusiran na ulozi prostora u filmu. Trebat ćete ga dobro gledati jer ne samo da se ponovo radi o svojevrsnoj „igri skrivača“, već nam je David u intervjuu najavio da možda neće baš uskoro snimiti novi kratki film. Ili hoće.

1. Prostor u Poluotoku igra definirajuću ulogu, kao i u tvojim prijašnjim filmovima, ali čak još izraženije. Je li ti prostor bio i polazna ideja stvaranju likova i priče?

Prostor se do sada ispostavio kao polazna ideja u svim filmovima koje sam radio. Volim početi od nekog mjesta, njegovih zakonitosti, motiva i estetskih obilježja koja onda utječu na sve drugo – likove, izbor glazbe, odnos zvuka i slike, kolorit. Tako je bilo i s Poluotokom. S tim da je rad na ovom filmu je temeljen na istraživanju za jedan moj prijašnji dokumentarac koji se bavio istom temom. Dokumentarac je formalno i vizualno bio dijametralna suprotnost, ali je isto počeo od prostora. Prostori cruisinga su zanimljivi jer su uglavnom tajna na opni između intimnog i javnog, što je ideja koja je pokretala oba ta procesa.

2. Zašto si odlučio da film bude u jednom statičnom kadru?

Iskreno, ovo mi je bio zadnji film na Akademiji dramskim umjetnosti i htio sam isprobati sve što do tada nisam, u uvjetima koji su specifično studentski te donose određenu fleksibilnost u izvedbi kakva se teže postiže u profesionalnom filmu. Jedna od stvari koju sam htio isprobati je snimiti film u jednom statičnom kadru, kao neku vrstu izazova – gledao sam filmove sličnog tipa i zanimalo me možemo li izvesti film u trajanju od petnaestak minuta bez skrivenih rezova i pomicanja kamere. Duge kadrove sam koristio u prijašnjim filmovima, ali su se planovi mizanscena uvijek svodili na dva ili maksimalno tri jednostavna događanja istovremeno – htio sam to još malo zakomplicirati. Bio sam znatiželjan oko mogućnosti. Iz svega toga je proizašla ideja da se usporedno prate dvije duge niti, jedna u zvuku (javnost / zabava) i jedna u slici (cruising). Uz to, štajga ili šuma u parku je tip prostora gdje se, ako odlučiš stajati na jednom mjestu, ispred tebe mogu nizati događanja i likovi koji ne znaju jedni za druge – pa smo onda gradili na tome.

3. „Igra skrivača“ koja se odvija s gledateljima ispred ekrana i likovima u „džungli“ zahtijeva drukčiji gledateljski angažman: poput lovca ili lovine, obraćamo pažnja na svaki šum i promjenu okoliša. Jesi li nas time želio izbaciti iz pozicije komfornog gledanja?

Da, to je bila jedna od ideja. Bilo je jasno da oduzimanjem pokreta i reza stavljamo gledatelja u napornu poziciju gdje sam mora birati gdje će gledati. Htio sam napraviti neku vrstu igre koja odgovara obilježjima cruisinga – slaba vidljivost, sjene, skrivene radnje, vizualne smetnje u obliku grmlja i drveća. Za vrijeme premijere su ispred mene sjedile dvije starije gospođe koje su jedna drugu stalno cimale i prstom pokazivale što se u kadru događa dolje, gore, lijevo, desno, u zvuku, kad bi nešto primijetile. Volim misliti da su se zabavile – to je recimo angažman koji sam zamislio kad smo snimali film. Ima i onih drugih gledatelja, koji nakon gledanja imaju dojam da su dvadeset minuta gledali u statičnu fotografiju šume. Oni možda nisu prihvatili tu igru, ali oba ta iskustva su mi u redu.

4. Režijom stvaraš veći naglasak na pokret, zvuk i sve što je izrečeno. Da li to nešto što te inače zanima u filmu, tj. izlazak van konvencija standardnog filmskog pripovijedanja, ili ti je bila ideja istražiti ovim filmom sam pripovjedni koncept?

U biti me zanima koliko film nužno mora biti pripovijedanje. Navikli smo gledati filmove koji pričaju priče i volimo ih jer nas angažiraju, ali mislim da je važno da ne inzistiramo da film mora biti samo to. Potencijal slike i zvuka je puno veći od samo pričanja priča – to prihvaćamo za eksperimentalni film, ali igrani film poistovjećujemo s pripovijedanjem ili ga u slučaju nedostatka narativa automatski svrstavamo u eksperimentalni. Mislim da to ne mora biti tako. S druge strane, jasno mi je zašto se gledatelji koji su skloniji narativima groze takvih filmova. Mislim da je to fer.

5. Kako je proteklo samo snimanje? Jesi li imao neočekivanih izazova u montaži?

Snimanje je trajalo dva dana, jedan dan generalne probe s kamerom i jedan dan snimanja uz sve specijalne efekte. Bilo mi je to jedno od bezbolnijih snimanja. Najveći izazov smo imali prilikom potrage za gusjenicom, a koja je u filmu ipak ispala puž. Iznimno je teško bilo pronaći gusjenicu, pa je na kraju puž bolje poslužio. Drugi izazov je bio građenje zvuka – cijela zvučna slika je građena iz temelja jer je lokacija na kojoj smo snimali do te mjere bučna da ništa od snimljenog zvuka na setu nije bilo iskoristivo. Tu je ogroman posao napravio dizajner zvuka Dino Ljuban, svi glumci, zatim mikser zvuka Tihomir Vrbanec i skladatelji Miro Manojlović i Ana Kovačić. Oni su na neki način u postprodukciji udahnuli život u film jer ovakav film bez detaljnog procesa u zvuku nema smisla, to je više od pola iskustva!

6. Znamo da spremaš dugometražni film, ali možda imaš ideja za koji kratki prije toga?

Ne bih više snimao kratke filmove barem neko vrijeme. Montiram jedan dokumentarno-igrani kratki film koji sam snimao prije par godina i to će za neko vrijeme biti to. Imam ideje za duge filmove koje želim snimiti što prije. Možda se predomislim. Ne znam. Ako ću raditi kratke, radit ću ih u Kinoklubu Zagreb ili Kino klubu Osijek, gdje se osjećam sigurno istraživati dalje.

---

PRIRODA I POEZIJA Jasna Safić

Priroda i poezija nekako zvuče kao da idu zajedno, no ta je veza prečesto opasno blizu romantičarskog klišeja sušičavih pjesnika koji pišu svoje posljednje stihove pod šumskim slapom. U ovom filmu ipak toga nema, već gledamo šumsku šetnju žene i njezinog nećaka u kojoj se od nas traži da prepoznamo neizrečeno pa i poetsko. Jasna Safić, debitantica na Kockicama, podijelila je s nama iskustvo rada na svom film Priroda i poezija.

1. Možeš li nam približiti kako si scenaristički pristupila razvijanju ovog filma?

Prva verzija scenarija nastala je još 2021. godine, nakon čega je scenarij razvijan i mijenjan u više navrata sve do prošle godine kad je film snimljen. Međutim, sadržajno se nije se puno toga mijenjalo od prvotne ideje. Htjela sam snimiti film o ženi mojih godina i njenom nećaku, o odnosu dvije osobe različitih dobnih skupina koje su odrasle u različitim epohama i htjela sam da se to događa isključivo u prirodi. U prvim verzijama je priča bila jednostavna i realistična, dok su kasnije dodani elementi prisjećanja i lutanja.

2. S obzirom da je puno tog u filmu dijaloški neizrečeno o samim likovima i njihovim odnosima, kakav je bio tvoj pristup režiranju suptilnosti kojom nam likovi otkrivaju svoju priču?

Suptilnost bi trebala doći spontano, bez forsiranja i posebnog režiranja, i nadam se da će moći tako osjetiti i u ovom filmu. Rekla bih da ona nastaje kad revizijom scenarija, a kasnije i na glumačkim probama, uviđamo da nam neke situacije ili replike jednostavno nisu potrebne i da se film može i bez njih sasvim dobro razumjeti.

3. Kako je pao odabir na glavne glumce, Maju Posavec i Vinija Novosela?

Maju Posavec sam imala u vidu od prve verzije scenarija. Upoznale smo se na filmu Kasna zima koji je nastao neposredno prije nego sam počela pisati scenarij za Prirodu i poeziju. Sviđala mi se Majina nenametljiva gluma u Kasnoj zimi i htjela sam nešto slično imati i u ovom filmu. Za lik Dine organizirali smo casting na koji se javio veliki broj talentiranih dječaka među kojima se teško bilo odlučiti. U drugoj fazi castinga angažirali smo Maju da vidimo s kojim od njih ona najbolje rezonira – i tako se izdvojio Vini Novosel.

4. Da li je tijekom cijelog procesa bilo neočekivanih izazova?

Najviše je problema bilo tijekom snimanja, međutim s obzirom da se radi o filmu koji se odvija isključivo u eksterijerima, ti su problemi bili više očekivani, nego neočekivani. Snimanje se odvijalo prošle godine krajem rujna, u periodu za koji smo očekivali da ćemo još uvijek imati stabilno vrijeme, međutim to se ipak nije dogodilo i morali promijeniti lokaciju za snimanje scene na rijeci. Umjesto na planiranoj Dobri koja je taj vikend poplavila, snimali smo dva dana kasnije na Mrežnici.

5. Postoje li neke poveznice s tvojim prošlim filmovima, primjerice što se tiče motiva ili režijskog stila?

Kako je scenarij nastao poslije Kasne zime, ovaj film ima dosta toga zajedničkog s njim: glavnu glumicu, ali i glavni lik te općenito melankoličnu atmosferu. U međuvremenu sam snimila i kratki film Zeleno i žuto koji se također odvija u prirodi pa s tim filmom ima zajedničku lokaciju. Što se tiče režijskog stila, mislim da je Priroda i poezija sažima sve postupke koje sam koristila do sada i još donosi nešto novo.

6. Koji su ti sljedeći filmski planovi?

U planu mi je iduće godine snimiti sljedeći kratki film, te intenzivno raditi na svom prvom dugometražnom filmu.