U sklopu 23. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjua s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Ljubi, jesmo dobro? i Inicijalni.

LJUBI, JESMO DOBRO? Nina Damjanović

Ljubi, jesmo dobro?, diplomski film debitantice na Kockicama Nine Damjanović, ljetna je epizoda u odnosu dvije djevojke popraćena ritmovima nerazumijevanja i standardnih pjesama s terasa kafića. Nina nam je opisala iskustvo rada na filmu, svoja redateljska razmišljanja i buduće planove.

1. Što ti je bilo najbitnije da u ovom filmu da pristupiš autorski?

Ljubav, odnosi, zbunjola i muka ranih 20ih. Bilo mi je jako stalo snimiti film o ljubavi između dvije mlade osobe koje taj ljubavni odnos sami sebi nekako sabotiraju i kompliciraju. O djevojkama koje žele biti skupa, ali se možda ne razumiju najbolje i vrlo su različite. Portretirati dinamiku nekog specifičnog odnosa, između baš te dvije djevojke, a opet prezentirati neku gotovo univerzalnu priču mlade ljubavi koja pokušava biti zrelija nego što jest. Nadalje, izrazito mi je bilo važno ovim filmom queer odnose maknuti iz priča „izlaska iz ormara“ te se baviti samim odnosom, bliskosti, ranjivosti i krhkosti.

2. Što si bile glavne karakteristike i odnos koje si tražila u odabiru glavnih glumica za likove Lune i Nele?

Najvažnije mi je bilo pronaći duo koji ima kemiju, kojima mogu povjerovati da bi bili par. Ne mogu reći da sam znala objasniti što tražim, osim da mi nekako „sjednu“ kao uloge Lune i Nele koje sam napisala. Lucija Nera Đurić i Tara Dorotić su izrazito talentirane, pametne, razigrane i dobre glumice. Iako sam za uloge radila audiciju, ulogu Lune sam našla naknadno, van audicije. Tara mi se prethodno jako svidjela kao Nela, ali nikako nisam uspijevala pronaći „njezinu“ Lunu. Prema preporuci kolega sam došla do Lucije Nere i odradila s njih dvije prvu zajedničku probu/audiciju. Svidjelo mi se njihovo razumijevanje likova koje sam napisala te kako su samostalno iste likove i nadogradile. Bilo mi je super koliko dobro funkcioniraju kao glumački par, odnosno koliko ne funkcioniraju kao realni par - što sam nekako i tražila za film.

3. Po čem ti je iskustvo snimanja Ljubi, jesmo li dobro? bilo posebno?

Bilo mi je posebno na bezbroj načina, a ako bih rekla da mi je bilo formativno iskustvo, čini mi se da bi to saželo sve. Jer mi je zaista bilo formativno iskustvo: i u akademskom/režijskom smislu i u životnom. Ovo je moj završni studentski film treće godine BA filmske i televizijske režije. Film u kojem sam se možda malo izgubila u idejama, vizijama i očekivanjima koje sam imala od sebe. Snimanje je bilo vrlo intenzivno, razne stvari su polazile po krivu, ali svi smo dali sve od sebe. Nakon snimanja sam se osjećala izrazito iscrpljenom i ispunjenom istovremeno, kao da sam u tih nekoliko dana baš odrasla, koliko god ovo klišej zvučalo. Pisanje, snimanje, montiranje ovog filma te i sama tema je meni nešto vrlo intimno i važno, drago mi je gledati njegov puni krug i novi život koji će film dobiti sada, premijerom na ZFF-u.

4. Jesi li možda imala i direktne filmske uzore?

Direktne baš ne, ali sjećam režijske razrade gdje sam pisala da su mi neke od inspiracija: Prije svitanje (R. Linklater, 1995), Pauline ne plaži (E. Rohmer, 1983), I tvoju mamu također (A. Cuaron, 2001) i Lepota Poroka (Ž. Nikolić, 1986). Ne mislim da se baš između tih divnih filmova i mog „Ljubija“ može povući neka jasna paralela, ali definitivno jesu filmovi koje volim i koji možda odgovaraju nekim sličnim „osjećajem“.

5. Postoje li neke poveznice s tvojim prijašnjom filmom Carpe diem!? Imaš li pritom osjećaj da razvijaš određen autorski interes ili stil?

Carpe Diem! i Ljubi, jesmo dobro? su dva jako različita filma te sama ne vidim poveznice između njih. To su studentski filmovi, a čini mi se da je studiranje pravo vrijeme tematski i stilski istraživati što me zanima. No, gledajući prethodne filmove i pišući nove, čini mi se da lagano dolazim do nekog autorskog interesa ili stila, ali trenutnog. Mislim da je to možda nešto što će se mijenjati kako se i kao osoba mijenjam, odnosno kako odrastam. Ne bih se htjela ograničiti određenim stilom, voljela bih uvijek biti znatiželjna koje priče ispričati i kako.

6. Čime se onda ponajprije želiš baviti u sljedećim filmovima?

Odnosima i emocijama. Trenutno me zanima istraživati dinamike bliskih odnosa, bilo da su obiteljski, ljubavni, prijateljski ili nešto drugo. Interesira me bliskost i likovi koji tragaju za bliskošću unutar ili van tog zadanog odnosa. Ti privrženi odnosi koji dolaze s nekim teretom, koji ne funkcioniraju najbolje i gdje se likovi pokušavaju ili odbijaju prihvatiti u svojim različitostima. Želim se baviti tim vrlo neopipljivim osjećajima među svima nama i istraživati koliko si koji lik u odnosima dopušta osjećati i komunicirati. Filmovima u kojima likovi tragaju za svojim mjestom unutar tog zadanog odnosa. Čini mi se da je Ljubi, jesmo dobro? također jedan od tih filmova.

---

INICIJALNI Kruno Trninić

Kad ste u srednjoj školi, test može biti najvažnija stvar na svijetu, zapravo pravi triler. Upravo tako je još jedan prvostupnik Kockica, Kruno Trninić, pristupio problemima svoje četvero junaka tinejdžera u filmu Inicijalni. Ovaj diplomski film studenta produkcije Tibora Vukelića, nešto je drukčija, starohrvatski rečeno, filmska napetica nego što smo navikli gledati na Kockicama, koja se vješto se služi žanrovskim obrascima. Kruno nam je dao kratak intervju, bez spojlera.

1. Kojim si se idejama poveo u razvoja filma Inicijalni i koliko ti je zapravo otpočetka prostor u filmu bio ključan?

Izvor Inicijalnog moja je trenutno najkonkretnija ideja za dugometražni film koja je proizašla iz misaonog eksperimenta kad sam se pitao kakav bih film volio režirati za domaću publiku u kinima. Mogućnosti je više jer me ne privlači samo jedan žanr, ali u Inicijalnom je svakako jedan od odgovora zbog čega jedva čekam da film pogleda što više ljudi jer smo ga snimili smo za njih. Nakon definiranja koncepta, sljedeća važna točka bila nam je lokacija. Htjeli smo akciju u potpunosti prilagoditi prostoru, odnosno učiniti priču geografski logičnom, tako da nismo tražili lokaciju prema scenariju već sam scenarij napisao prema lokaciji.

2. S obzirom na tehnički zahtjevnost filma, reci nam nešto više i samim pripremama, pogotovo sa snimateljem.

Snimanju je prethodilo sedam tjedana i petnaestak probi na lokaciji, od kojih su neke trajale i preko deset sati, a uključivale sve od portretiranja likova do preciznog koreografiranja „plesa“ između kamere i glumaca. Srećom pa Filip Šarić, naš direktor fotografije, ima plesnu pozadinu. Zbog toliko istovremeno pokretnih dijelova, međusobno se uigrati bilo nam je važno i iz sigurnosnih razloga, a usprkos toj uvježbanosti nikada nismo prestali tražiti načine da pokret, kadar ili repliku učinimo još boljima tako da je film je svakom probom postajao nešto novo.

3. Jesi li mlade glavne glumce odabirao audicijom i, ako da, koliko su drukčije s obzirom na ansambl tip glume u filmu?

Da, obožavam proces audicija jer je to prva prilika da likovi ožive i da ih krenem istraživati,. Kako mi se dosadašnje filmsko iskustvo svodi na ansambl filmove, same audicije ne želim raditi pojedinačno nego su bile u paru te u grupi. Važno mi je otkriti i osjetiti odnos između likova, odnosno glumaca. Četvero glumaca koji gledamo u filmu na audicijama se istaknuo jer su odmah i hrabro likove učinili svojima te dopustili si da se zabave. Zbog nesvakodnevne prirode projekta, znao sam da uz sebe trebam neustrašivu i neumornu ekipu koju to da radimo nešto u potpunosti drukčije neće blokirati nego osloboditi i zagrijati do kraja.

4. Kako je proteklo samo snimanje i što je bio najzahtjevniji dio procesa?

Zahtjevna je bila prilagodba s produkcijskim ograničenjima jer smo znali da ukoliko želimo snimiti ovaj film „kak se spada“, trebat će nam hrpa ljudi, a budžet nam je u tom slučaju dopuštao samo jednu snimajuću noć. Bavimo se filmom, tako da nije iznenađenje da su tokom samog snimanja frcala i movie magic iznenađenja kao i iznenađenja bez kojih smo mogli. No, svi smo toliko strastveno željeli da se film snimi da smo se s problemima suočavali brzo, staloženo, spretno i, u konačnici, uspješno. Nevjerojatno sam ponosan na cijelu ekipu. Na to pitanje koji je bio najzahtjevniji dio odgovor ima samo naš prvi asistent režije Jan koji je tu noć koordinirao set od gotovo pedeset ljudi.

5. Što ti je bilo najzanimljivije u procesu montaže, tj. kako si režijski pristupio obradi slike i pogotovo zvuku?

U koloru smo bili u potrazi za vizualnim identitetom filma koji bi maksimalno potencirao napetost koju smo stvorili pokretom, svjetlom i kadrom. U jednu ruku nastojali smo objediniti atmosferu filma, a u drugu smo si kontinuirano postavljali pitanja „što bi u ovom prostoru moglo biti drukčije, karakteristično za njega“ i djelovali sukladno zaključcima. U zvuku je film zasjao. Tamo smo najviše eksperimentirali i bili radikalni, ali cijelo vrijeme u duhu žanra i s jednim ciljem: intenzivirati, intenzivirati, intenzivirati. Još od scenarija sam znao da ćemo pravo iskustvo ovog filma oblikovati tek u zvuku, ali nisam imao pojma do koje bi mjere to moglo biti moguće.

6. Na tragu ono što si nam rekao u prvo pitanju, spremaš li sljedeći film u kratkom ili dugom metru?

Trenutno sam u postprodukciji sam svog sljedećeg kratkiša, psihološke drame Apollon klub, u kojoj nudim vlastito viđenje toksičnog maskuliniteta i suvremene radikalizacije mladih, ali i nov, potpuno različit odgovor na pitanje kakve sve filmove želim snimati.