Nakon velikog uspjeha prvog dječjeg znanstveno-fantastičnog filma u Hrvatskoj Moj dida je pao s Marsa, koji je 2019. režirala s Draženom Žarkovićem, svestrana filmašica Marina Andree Škop udružila je snage sa slovačkom redateljicom i animatoricom Vandom Raýmanovom, a rezultat njihove suradnje još jedan je dječji film koji pomiče granice. Naime, njihova čudesna detektivska priča Glavonja, premijerno prikazana sredinom veljače, ponosno nosi titulu prvog hrvatskog dugometražnog igranog filma s neurodivergentnim protagonistom među glavnim ulogama. 

O vrijednosti te prepoznatoj važnosti ovog naslova, izuzev brojki (film je dosad pogledalo oko 70.000 gledatelja u Hrvatskoj i BiH), govori i to što je ova priča o uključivosti i zajedništvu nadišla filmske okvire, prerastavši u društveno odgovorni projekt Glavonja svima, čiji je cilj educirati javnost te otvoriti dijalog o temama neurorazličitosti i inkluzije na način razumljiv djeci i odraslima.

Odlučili smo stoga uloviti Marinu u predahu od posla te s njom porazgovarati o prednostima korežije, granicama između autorske slobode i društvene odgovornosti te budućnosti multidisciplinarne platforme Glavonja svima.

Glavonju ste režirali sa slovačkom redateljicom i animatoricom Vandom Raýmanovom, no to nije Vaše prvo iskustvo s korežijom. Dugometražni film Moj dida je pao s Marsa iz 2019. realizirali ste u tandemu s Draženom Žarkovićem, od kojeg ste naučili „kako u složenoj priči zadržati jasnoću, ritam i emociju“. Sada kada je Glavonja došao do velikog platna, što ste sve u ovom složenom i dugotrajnom procesu naučili od Vande?

S Vandom je sve krenulo organski. Ona je došla s inicijalnom pričom i s likom Milana inspiriranim njezinim nećakom. Meni se jako svidjelo to što je priča bila otkačena, ispričana kroz dječju detektivsku avanturu, a istovremeno progovara o jednoj ozbiljnoj temi. Nakon što je u slovačkoj pogledala Didu, Vanda mi se javila jer joj se svidjelo kako radim s djecom glumcima i kako sam sa Draženom izgradila stilizirani svijet u Didi. Njoj, koja dolazi iz animacije, se činilo kako bi mogle biti savršen spoj. 

Od Vande sam najviše naučila o temi autizma, o kojoj do tada nisam puno znala. Zahvalna sam joj na hrabrosti koju je imala dok smo stvarale Glavonju. A korežija nam je postala jasna vrlo rano, jer smo već u prvim razgovorima shvatile da razmišljamo na isti način. Djecu ne želimo podcjenjivati, nego im dati film koji je uzbudljiv i duhovit, ali emotivno istinit. Kad smo shvatile koja je bolja u čemu i počele se međusobno podržavati i učiti jedna od druge, korežija je postala naš super-power.

U Glavonji igrani dio filma koketira s animacijom, a likovi su postavljeni u jedan vrlo stilizirani svijet, vizualno bogat i dojmljiv, s glazbom Live Blume koja dodatno naglašava taj svojevrsni ples po rubu (nad)realnog. Jeste li od samog početka imale jasnu sliku tog svijeta u glavama ili ste vizualni aspekt filma odlučile prepustiti kolegama i suradnicima scenografu Stefanu Katunaru, direktoru fotografije Tomislavu Sutlaru, kostimografkinji Zorani Meić te majstorici maske Mojci Gorogranc Petrushevskoj? 

Mi smo od početka znale ton: željele smo razigran, pomalo nadrealan svijet u kojem igrani film koketira s animacijom i u kojem djeca osjećaju da ulaze u vlastitu maštu. Ali mi nismo redateljice koje misle da sve moraju kontrolirati do zadnjeg detalja. Nama je najdraže kad okupimo ljude koji su bolji od nas u svom području i onda im damo prostor.

Stefano Katunar je bio uz projekt još u razvoju i njegova likovna mašta je bila jedan od stupova svijeta filma. Tomislav Sutlar zaslužan je da je s nama izgradio vizualni jezik filma. A Zorana Meić i Mojca Gorogranc Petrushevska su taj svijet podigli do razine da boje, teksture i detalji pričaju priču na jedan poseban način. Naša uloga je bila držati kompas, da sve bude u istom svemiru, da se stil ne pretvori u dekoraciju, nego da služi emociji i humoru.

S obzirom na ograničenja budžeta te na međunarodnu suradnju, koliko je bilo teško uskladiti ideje? Tko je imao „posljednju riječ“? Marina kao redateljica ili Marina kao producentica? 

Iskreno, usklađivanje ideja nije najteži dio. Danas smo svi online i organizacija se često riješi brže nego što bi se mislilo. Teži dio je kreativna kolaboracija, jer film se ne radi samo excel tablicom, nego povjerenjem i osobnim odnosom. 

Mi smo od početka imale pravilo da sve ključne kreativne odluke donosimo zajedno, a prema ekipi ide jedna jasna informacija. Vanda i ja smo zajedno i producirale i režirale film pa smo uglavnom sve odluke i donosile u dogovoru. Konačnu odluku ne bi donosile niti kao producentice niti kao redateljice već bi ju donio sam film. Ako neka ideja pomaže filmu, borimo se za nju. Ako ne pomaže, nema veze čija je, ide van. A kad dođe do budžeta, tu se dogodi zanimljiva stvar da producentice u nama ne gase kreativnost već je usmjeravaju. Kako stvari napraviti racionalno a da se uklopimo u budžet. 

Među glavnim likovima filma autistični je dječak Milan, stariji brat glavne junakinje Alise. S obzirom na to da prikaz neurorazličitosti u popularnoj kulturi često slijedi štetne i ograničavajuće stereotipe, jeste li prilikom snimanja surađivale s udrugama i stručnjacima/kinjama za neurodivergentnost? Gdje povlačite granicu između autorske slobode i odgovornosti kada je riječ o ovakvim temama?

Mi smo bile svjesne stereotipa od prvog dana, i zato Milan kao lik nikad nije zamišljen kao tipičan primjer dječaka na spektru, jer tipičan primjer ne postoji. U tom smislu, autorska sloboda nam je bila važna, ali ne da radimo što god želimo, nego da ne radimo karikaturu. Milan je dječak, a ne dijagnoza. Htjele smo da publika prvo upozna njega kao osobu, način na koji živi i osjeća, i tek onda, usput, da shvati da postoje različiti načini na koje ljudi funkcioniraju. Isto tako smo bile oprezne i prema drugoj zamci koja se često pojavljuje na filmu, da se autistični lik prikazuje kao genijalac ili kao superheroj. Nama je bilo važno da Milan bude stvaran, nježan i kompleksan, i da njegov doprinos ekipi proizlazi iz toga što ga drugi napokon počnu slušati i prihvaćati njegov način osjećanja svijeta.

Granica odgovornosti je za mene jednostavna. Smiješ biti maštovit i stiliziran, ali ne smiješ dehumanizirati. Ne smiješ od lika napraviti etiketu. I uvijek moraš ostaviti prostor da se publika identificira s likom, bez obzira je li on na spektru ili ne, jer tek tada priča prestaje biti o nekome drugome i postaje nešto što nas se svih tiče.

Glavonja je postao prvi film u Hrvatskoj čija se inkluzivna kopija, s hrvatskim znakovnim jezikom te titlovima za gluhe i nagluhe, našla u redovnom programu CineStara, a u suradnji s profesionalcima iz različitih područja, razvijeni su i edukativni sadržaji poput Filmske početnice na YouTubeu i TikToku te vodiča koji djeci približava pitanja o autizmu. Jeste li u ovaj projekt ušli s idejom multidisciplinarne platforme na umu? Kako je uopće nastao projekt Glavonja svima? Koja je njegova budućnost? Možemo li očekivati i filmski/televizijski nastavak ove priče?

Ponosne smo što je Glavonja kao prvi hrvatski igrani film čiji je protagonist neurorazličit dječak postao kinohit. Ali taj uspjeh nije došao sam od sebe nego je od početka bio vezan uz način na koji smo film pozicionirale i uz to koliko smo ozbiljno shvatile njegov život izvan platna. Htjele smo da razgovor koji film otvara ne stane na odjavnoj špici i da za taj razgovor postoje konkretni alati. Zato sam još prije početka distribucije kontaktirala redateljicu i producenticu Noru Krstulović, koja ima veliko iskustvo u društveno angažiranim projektima. Ona je osmislila i zajedno sa suradnicama kreirala društveno odgovorni projekt Glavonja svima. U distribuciju smo ušle s jasnom željom da film ne ostane samo kino događaj, nego da postane povod i okvir za dijalog, posebno u školama. A razmjeri projekta rasli su prirodno, kako su se partnerstva slagala i kako smo sve više shvaćale koliko postoji stvarna potreba.

Platforma se gradila korak po korak, kroz partnerstva s udrugama i stručnim organizacijama poput ASK-a, HKER-a i drugih. Iz tog zajedničkog rada nastali su konkretni materijali koji pomažu djeci i odraslima da o temi razgovaraju jednostavno i odgovorno. Uz film smo objavili vodič sa smjernicama za razgovor s djecom o neurodivergenciji, sinopsise i pitanja za moderirane razgovore prije i poslije projekcije te edukativne sadržaje posebno korisne za škole i nastavnike. U sklopu toga razvijale su se i aktivnosti poput posebnih projekcija za djecu i osobe s autizmom i njihove obitelji, panela, edukacija i webinara.

Najveći iskorak, i ono što je za mene stvarno povijesno, jest činjenica da je Glavonja postao prvi film u Hrvatskoj čija je inkluzivna kopija s hrvatskim znakovnim jezikom i titlovima za gluhe i nagluhe ušla u redovni CineStar program, uz više od 30 inkluzivnih projekcija. Za to su najviše zaslužni Maja Ogrizović i udruga Film svima koji su inkluzivirali film i donijeli cijeli know-how te naše suradnice iz distribucijske kuće Duplicato Media koje su prepoznale bitnost ove akcije i otvorile put prema CineStaru. 

Budućnost vidimo baš u tome da ovaj model nastavi živjeti i nakon inicijalnog kino ciklusa, kroz iduće školske godine, kroz mrežu partnera i kroz besplatno dostupne materijale. Planiramo daljnje webinare i edukacije uživo, kao i prijenos znanja prema koproducentima i prodajnom agentu kao primjer dobre prakse. A što se tiče eventualnog filmskog ili televizijskog nastavka, to je nešto o čemu je još rano govoriti, ali ono što sigurno želimo je da se Glavonja svima nastavi širiti kao platforma i kao standard inkluzivnog pristupa u distribuciji.

Zašto inkluzivnost već nije postala normom u filmskoj distribuciji? 

Zato što to traži promjenu navika, i publike i industrije. Kad običan gledatelj u redovnom programu kina vidi da se prikazuje inkluzivna kopija filma, mora već imati neko prethodno iskustvo da razumije što to znači i kako takva projekcija izgleda. Ako tog iskustva nema, često se dogodi da iz straha ili neznanja jednostavno odustane i izabere neinkluzivnu projekciju. Zato je važno da se inkluzivne projekcije ne događaju samo povremeno, nego da postanu dovoljno vidljive i česte da ih publika prestane doživljavati kao nešto nepoznato.

Drugi razlog je vrlo praktičan: inkluzija traži dodatni rad i dodatne resurse, a filmska industrija je često na rubu održivosti. Producenti i distributeri jednostavno nemaju uvijek kapacitet da sami financiraju i organiziraju inkluzivne verzije filmova, pogotovo ako to nije standardizirano i sustavno podržano. Zato se inkluzija prečesto tretira kao dodatak ili specijalni događaj, umjesto kao normalan, standardni dio distribucije. A kad postane standard, onda više ne ovisi o pojedinačnoj dobroj volji, nego postaje dio kulture kina.

Mislite li da je dječji film podcijenjen i zanemarivan u odnosu na filmskim festivalima i u kritici općenito?

Dječji film često jest podcijenjen, i na festivalima i u kritici. Kao da se zaboravlja da je to publika koja tek gradi svoj odnos prema filmu. Kad djetetu daš prvi stvarno dobar kino doživljaj, to mu ostaje za cijeli život. I zato ja dječji film doživljavam kao umjetnički i društveno ozbiljan posao.

I za kraj, možete li izdvojiti najmanje jedan naslov s naše platforme koji biste preporučili našim čitateljima?

Nedavno sam sasvim slučajno naletjela na kratki dokumentarni film Mjesto odakle vam pišem pisma autorice Nikoline Bogdanović i baš me oduševio. U jednostavnoj formi i u vrlo kratkom vremenu uspije stvoriti snažan osjećaj bliskosti sa nekim prošlim vremenom. Istovremeno suptilno govori o rodnim ulogama i vrijednostima koje je nekada imala srednja klasa. Intiman i originalan. Toplo preporučujem.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković