Nakon golemog uspjeha njezinog dugometražnog prvijenca Zbornica (film je na Pulskom filmskom festivalu 2022. osvojio pet Zlatnih arena, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film), Sonja Tarokić vratila se kratkometražnoj formi. Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Rotterdamu, u sklopu programa Short & Mid-length, ova svestrana redateljica, scenaristica i filmska edukatorica europskoj se publici predstavila novim filmom, kratkometražnom obiteljskom dramom Vjetar u leđa (Eclectica) o dvoje bivših supružnika u zreloj životnoj dobi, s Vesnom Trivalić i Milivojem Mikijem Rošom u glavnim ulogama. 

Svjetsku premijeru njezina novog filma iskoristili smo kao povod da sa Sonjom porazgovaramo o tome što je posebno privlači (u) kratkoj formi, utječe li iskustvo mentoriranja na njezino stvaralaštvo te je li i ovaj scenarij pisala s konkretnim glumcima na umu.

Tvoj novi film Vjetar u leđa, koji je nedavno imao premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu (bravo!), donosi priču o jednom neočekivanom savezništvu. Kako je izgledao put od početne ideje do završnog filma?

Uvijek me jako privlačilo pisati o likovima starije srednje dobi, u njihovim očima vidim šarolike unutarnje borbe i ludičke emocionalne kontraste. Ovim sam scenarijem taj interes htjela intimnije dotaknuti kroz prikaz njihovog neočekivanog tinejdžerskog ponašanja. Film je konkretno inspiriran roditeljima mojih bliskih prijatelja s kojima sve više dolazi do obrnute starateljske pozicije. Sada odrasla djeca moraju navigirati roditeljskim vapajima upomoć i apsurdnim naglim stranputicama, kao da se u jednom trenutku nešto u njima malo ‘otkačilo’ i više se ne osjećaju nikome ništa dužni. U tom cijelom kaosu posebno mi je bilo zanimljivo razumjeti kako čak i vlastito dijete može na trenutak postati neprijateljem, a bivši supružnik saveznikom - ako će to podržati njihovu sliku o svijetu. Iako ovaj film u duhu nosi mnogo komike, htjela sam s likovima biti zaista iznutra, gledati na svijet iz njihove vlastite pozicije emocionalnog ‘zatvora’. U tom procesu najvažnije mi je bilo pronaći glumce: ovaj je film jedan dvostruki portret, diše i hoda s karakterima, i znala sam od početka da će najviše ovisiti o glumačkoj izvedbi. Cijeli proces proba i snimanja s Vesnom Trivalić i Milivojem Rošem bilo mi je fenomenalno iskustvo, i potvrdilo mi je ono duboko uvjerenje kako redatelj i glumci zajedno trebaju uživati i zaista voljeti te ‘blesavce’ koje će oživjeti.

Film je u izvedbenom smislu prilično zahtjevan. Uključuje više lokacija, veći glumački ansambl i složenu mizanscenu, elemente koje često povezujemo s dugometražnom formom. Zašto si se odlučila za kratki film? Što te posebno privlači u toj formi?

Jako me zanimaju različiti ‘karakteri’ koji nas okružuju, obožavam promatrati kako svatko od nas uporno pokušava komunicirati nešto važno sa svijetom oko sebe i što su konkretna ponašanja za koja se tada lovimo. Na početku ovog filma likovi su na neki način ‘mrtvi’, da bi do samog kraja ipak borbeno pokušali ‘ustati’. Zbog toga sam osjećala da priča pripada kratkometražnoj formi jer sam ih željela ostaviti u tom trenutku naglog uzleta - a ta je pozicija dugoročno neodrživa, oni će se ponovno vratiti na početak. Jedno od pravila u odluci kojem formatu pripada naša priča jest upravo u tome koliko je vremena potrebno i našem liku i našem gledatelju da ponutri karakternu promjenu kojom se bavimo. U tom je smislu dugometražni film možda više prostor ljudskog iskustva, a kratkometražni prostor međuljudskih utjecaja. Kao i većina redatelja moje generacije, doživljavam kratku formu kao zaseban umjetnički izričaj, kao polje eksperimenta s gledateljevim očekivanjem od same priče. Zaista sam zahvalna što sam dobila priliku pristupiti joj ponovno, sada iz moguće zrelije, ali i opuštenije i zaigranije?pozicije stvaranja. Bilo mi je to potrebno, oslobađajuće čak, i sretna sam što su producentice Rea Rajčić i Tina Tišljar bile voljne krenuti u projekt sa mnom. Ne doživljavam to olako, okružena sam mladim ljudima za koje znam da moraju svoje autorske opsesije otpuštati van, dijeliti ih i rasti iz njih - i zato bi bilo odlično kada bi kratkometražna forma ponovno probujala u brojevima.

Na ovom projektu ponovno surađuješ s direktorom fotografije Dankom Vučinovićem, montažerom Bornom Buljevićem, scenografkinjom Tajanom Čanić Stanković… Koliko ti znači imati uhodani autorski tim? Olakšavaju li takve suradnje rad na filmu?

Strašno mi puno znači raditi s ljudima koje cijenim i volim, pritom su Danko, Borna i Tajana iznimni talenti od kojih sam stvarno mnogo naučila kroz godine. U prirodi je ovog posla kreirati svoje profesionalne ‘obitelji’ i s njima dijeliti život. Proživljavamo neke teške trenutke zajedno, pa još mnogo više držimo dragocjenim ako uspijemo jedni drugima pružiti radost kroz rad. Ali kada si još mlad, ta podrška i zajedništvo od presudnog su značaja za cijeli tvoj identitet - a kasnije je više stvar zahvalnosti, što si uopće dobio priliku dijeliti tebi važan proces s tebi važnim ljudima. Jer naravno da prisnost nije presudna za rad na filmu, povjerenje i etika rada su mnogo važniji. Prijateljstvo je tada samo divna posljedica. Ne mislim čak isključivo na autorske timove, već na sve filmske suradnike s kojima se susrećeš iz jednog posla u drugi - ipak ova profesija uključuje i jako puno igre, dobro je povremeno podsjetiti se toga.

U jednom si intervjuu izjavila da si Zbornicu pisala imajući čitavo vrijeme na umu svoju prijateljicu i glumicu Marinu Redžepović. Jesi li i ovaj put uloge razvijala s konkretnim glumcima na umu? Kako općenito izgleda tvoj proces rada na tekstu?

Ovog puta zaista nisam nikog konkretno imala na umu, već sam u fazi predprodukcije istraživački ‘pročešljala’ cijelu regiju. Sjećala sam se Mikija Roša iz filma Oča Vlade Škafara i pogledala njegov dvadesetominutni rakijaški monolog u filmu Oroslan Matijaža Ivanišina - i nakon toga nisam više nikog drugog mogla zamisliti u filmu. Nasuprot njemu tražila sam glumicu kontinentalnog temperamenta, sitnog stasa i zaigranog ‘mišjeg’ karaktera. Vesna Trivalić je, naravno, regionalna legenda - ali ja sam imala osjećaj da se nas dvije vidimo nekim novim, inspiriranim očima. Ona je jedna od najpametnijih i najkreativnijih suradnika s kojima sam ikad radila. I Vesna i Miki su bili zaista spremni doći ovdje i ući u probe predano, bez obzira na ‘neglamuroznost’ kratkometražnog projekta. U procesu pisanja pouzdam se u savjete najužeg kruga ljudi i dovodim scenarij pedantno do finala u kojeg svi vjerujemo. A zatim je na probama najljepši dio kada glumac vidi scenu iz vlastitog ugla i obogaćuje je nijansama koje proizlaze iz lika. Scenaristika i rad s glumcem posežu ustvari za nekim vrlo sličnim alatima: ritam karaktera, bihevioralna studija, uopće interes prema konkretno ljudskome.

Aktivno se baviš i filmskom edukacijom: vodiš scenarističke radionice i predaješ na ADU u Zagrebu. Utječe li iskustvo mentoriranja na tvoj autorski rad i, ako da, na koji način?

Otkako predajem studentima glume i filmske režije, imam dojam da sam strašno mnogo i sama naučila. Inspiriraju me njihovi svjetovi i humor, voljela bih kada bi svatko od njih mogao dobiti vlastitu platformu u kojoj će pokazati što nosi u sebi. U pedagoškom radu se pritom razvija i jedna brzina promišljanja, reagiranja, formuliranja misli u konkretno i trenutno. A to su odlike koje kao redatelj moraš trenirati. Istovremeno, teme koje proizlaze iz rada s glumcem sve mi se više istraživački nadovezuju na ono što učim o scenaristici. Zaista nema ništa teže nego uopće oživjeti napisanu scenu, sama ta osnova naše struke je već potpuno ludilo. Cjeloživotno učenje. Posljednjih nekoliko godina intenzivno se bavim i skript-doktoringom, pa kroz tuđe dugometražne scenarije neprekidno zakoračujem u razne filmske svjetove i autorske perspektive. Prezahvalna sam što me život odveo u tom smjeru, da zaista boravim ‘u filmu’ svaki dan i raznim suradnjama učim i testiram vlastite kapacitete.

Kad bih trebala izdvojiti neke konstante tvog opusa, rekla bih da su to interes za svakodnevicu kroz prizmu ženskih likova te snažan osjećaj atmosfere. Kako danas gledaš na vlastitu poetiku? Osjećaš li da se s godinama mijenja i/ili produbljuje?

Teško je to za sebe dokučiti bez zrna pretencioznosti, pogotovo jer ništa što proizvedeš kasnije više ne možeš gledati i želiš raditi nešto skroz drugačije. Mogu sa sigurnošću reći da su me uvijek zanimali kolektivi i detaljna grupna dinamika, mnoge sam i studentske vježbe i pojedine scene kasnije snimala tog tipa, u kojima bih se bavila mikro ponašanjima, pogledima i psihološkim utjecajima koje proizlaze iz klaustrofobičnih situacija. Jako me zanimaju i radne okoline generalno, posao je toliko važan aspekt naših identiteta, kroz posao doživljavamo sebe i interpretiramo svijet, i kao da zapravo postoji i premalo filmova o tom dijelu naših života. Perspektiva ženskih likova svakako mi je uvijek bila bliža, iskrenija, autentičnije bih pronašla emocionalni podtekst koji me zanima. Ali definitivno mi to više ne predstavlja nužnost, nije nikad ni proizlazilo iz mene privatno. Zapravo jako rijetko pišem o sebi osobno, gotovo nikad; uvijek se ‘pronalazim’ više u kutu gledanja na likove i u ukupnim iskustvima o kojima film govori. Ono što osjećam da se mijenja i raste s vremenom je pristup karakteru, vođenje scena iz konkretnijih perspektiva koje potom definiraju i cjelokupni ritam strukture. Ovaj aspekt rada definitivno proizlazi i iz skript-doktoringa i mentoriranja, iz svakodnevnog ulaženja u te izmišljene živote i promatranja svijeta kroz tuđe oči. Reći ću ono o čemu razgovaram s mnogim scenaristima: pišeš uvijek za nekog budućeg sebe, za onog autora koji ćeš postati tek kad napraviš taj projekt. Ako pisanje nije istraživanje i otkrivanje, tada barataš s nekim ‘zaostatkom’ u materijalu, s nečim što je već postalo samo teza i opće mjesto, nešto što nećeš uspjeti sa svakim idućim korakom i novim suradnikom u procesu vidjeti iz novog ugla. Mora nas malo biti strah tog zadatka, strah znači da se transformiramo u nešto novo.

Tvoja Zbornica osvojila je niz nagrada, uključujući i Zlatnu arenu za najbolji film u Puli. Mogu li takva priznanja postati teret kada ulaziš u novi projekt ili ti pružaju dodatnu sigurnost?

Priznanja koje je film osvojio donijela su mi osobno neke pozitivne promjene u raznim radnim okolinama, naprosto ne predstavljaš više neki ‘rizik’ ili upitnik u tuđim očima, u trenucima kada se propituje tvoj angažman ili legitimitet. Priznanja pomažu i cijeloj autorskoj ekipi koja je radila na projektu, osvjetljavaju pojedinačni trud i rad, donose nove projekte ili barem zaokružuju neki životni ciklus. Nakon Zbornice se moj život i privatno potpuno promijenio, osjećam se dvadeset godina starijom iako je, naravno, prošlo mnogo manje. Ali daleko od toga da su nagrade iole suštinski povezane s filmskim stvaranjem - filmove koje volimo nam tuđe mišljenje ne može umanjiti, isto kao što nam ne može ni pojačati konekciju koju možda nismo osjetili. Film ili komunicira s konkretnim čovjekom u publici ili ne - i to je nešto što sam također sve više naučila osjećati unaprijed. Kratkometražni film recimo u tom polju ne nosi jednak pritisak, ta je komunikacija naprosto kraća, jednosložnija. Što više zahtijevaš od publike, toliko i otpor može biti veći, i mislim da svi redatelji od toga prirodno strepe i iznova se uvijek propituju, bez obzira na prethodni uspjeh.

Koliko je kompetitivnost poticajna za razvoj (filmskih) autora/ica?

Rekla bih da je obrnuto proporcionalno poticajna. Uspoređivanje s drugima i potreba za uspjehom zaista su kontraproduktivni u procesu stvaranja, i uvijek su na koncu vidljivi u samom materijalu. Naravno, i inat i bunt i ljutnja mogu biti početnom točkom u potrebi da autori naprave kontru onome što ih okružuje - ali čak i to mora vrlo brzo prerasti u intimnu želju za, i ne ostati u domeni protiv. Na sreću, većina autora to u suštini razumije i samostalno prevlada vrlo brzo, čak i ako su na trenutak ‘zastranili’ u svađanje sa svijetom. Čini mi se kako među mladim filmašima trenutno postoji jedno dubinsko shvaćanje koliko su međusobno različiti, i koliko je ustvari genijalno što je tako, što mogu jedni od drugih učiti. I mi smo se kao generacija to trudili, zaista smo pokušavali. A sada u pedagoškom pristupu želimo prenijeti njegovanje individualnih perspektiva za svakog studenta. Pritom kompetetitivnost zaista ne izjednačavam s ambicioznošću: ambicioznost dubinski cijenim i dapače, zahtijevam od filmova s kojima se povežem. Međutim, potpuno je neprirodno filmove neprekidno promatrati kroz koncept festivalskog i brojčanog natjecanja te rang lista. Zaista ne vidim ništa dosadnijim od takve perspektive na život i umjetnost. Naravno, i ja kao svaki čovjek volim primiti preporuku i dati mišljenje, i nisam u tome savršena. Ali valorizacijski jezik inherentno nije jezik stvaranja.

Za kraj, reci nam koja je najbolja stvar u vezi tvog posla (ili, bolje rečeno, poslova) i preporuči publici jedan kratki film s naše platforme.

Sami ljudi su vjerojatno najzanimljiviji element, iako ponekad i najzahtjevniji. Tko sjedi nasuprot mene u potpunosti određuje kako će taj dan izgledati i što će nam se u interepretaciji projekta i svijeta otvoriti. Neprekidno čitanje i vidljivi kreativni pomaci naprijed su također vrlo ispunjavajući. Iako ponekad vapim za time da nisam baš stalno ‘u procesu’ - prošlog ljeta pročitala sam gomilu romana odjednom, samo iz sreće što u ruci uopće držim nečiji finalni tekst.

S platforme bih preporučila nekoliko filmova koje pamtim s velikim osmjehom: Svaki dan je Božić redatelja Ante Zlatka Stolice, Moj Nikola Martine Marasović, Još malo do Nove godine Marka Bičanića i Zof Rina Barbira. To su primjeri kratkometražne forme u kojima prevladava ludički humor, iako kroz potpuno različite autorske stilove. Možda malo topline za kraj zime.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković