Igor Jelinović (1984.) splitski je redatelj, scenarist i montažer s opusom od desetak kratkometražnih uradaka (Ultra, Dan Marjana te Sanda i Marina dostupni su i na našoj Platformi) koji je nedavno snimio i svoj prvi dugometražni film Koke, premijerno prikazan krajem siječnja na 55. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. 

Upad na prestižni europski festival iskoristili smo kao priliku da s Igorom popričamo o tome koliko je dugo radio na scenariju, kao i zašto se u svojim filmovima redovito vraća u Dalmaciju, a dotaknuli smo se i rada udruge Blank_filmski inkubator koju već godinama uspješno vodi. 

Za početak, čestitamo! Velik je uspjeh upasti na Rotterdam, pogotovo s prvijencem. Tvoj se film prikazivao u programu Bright Future, tradicionalno posvećenom debitantskim dugometražnim filmovima koji se ističu originalnošću teme i stila. Kako bi opisao svoj dugometražni debi? U čemu se, po tebi, odražava njegova originalnost?

Hvala na čestitkama. :) Što se samog filma tiče, mislim da nije originalan ni temom ni stilom, ali se nadam da je iskren i autentičan, super odglumljen i snimljen te da prenosi emocije koje smo htjeli da prenese.

S obzirom na to da si scenarij krenuo razvijati prije desetak godina, koliko se konačni film razlikuje od tvoje prvotne ideje?

Scenarij sam krenuo pisati 2012., odmah nakon što su se događaji koje film tematizira dogodili i u stvarnom životu. Prvo je to bio scenarij za kratkometražni film koji sam razvijao na Blankovim i Palunko radionicama, da bi od 2014. počeo mutirati u dugometražni na predavanjima kod prof. Ognjena Sviličića na ADU. Prve verzije su bile možda malo prehejterske i osjećao sam se kao da radim film osvete, ali s vremenom sam počeo empatizirati s glavnim likom što je bio osnovni preduvjet da mogu raditi taj film. Od 2018. krenuo sam po inozemnim radionicama i konzultirati se s cijelim nizom skript doktora u Hrvatskoj i inozemstvu da bi do 2021. kada je film prošao na HAVC-u u potpunosti prestao vjerovati u njega. 

Problem je bio isključivo u meni jer nisam više vjerovao ničemu što je ranije napisano. Dvije godine sam bio na rubu odustajanja, ali onda me producentica Rea Rajčić spojila sa Sonjom Tarokić koja me nekako, uz puno muke i otpora, otvorila, odnosno dovela u stanje da nemam odbojnost prema svijetu koji prikazujem. Na kraju sam mjesec i pol prije snimanja napisao od nule potpuno novi scenarij, na način da više nijedna scena iz scenarija koji je dobio financiranje nije u njemu, ali su isti likovi, isti svijet i ista tema. Bilo je malo rizično ući u snimanje s prvom verzijom scenarija, koja se dodatno mijenjala iz dana u dan, ali sam nju osjećao i u nju vjerovao, dok su mi one prijašnje, iako same po sebi valjda dobre, djelovale strano i kao da ih je pisala neka druga osoba, odnosno druga iteracija mene kojoj više nisam vjerovao. Dakle, film je doživio bezbroj mutacija, a verzija scenarija koja je snimljena nastala je netom pred snimanje.

Svakako bih želio spomenuti i svoje glavne suradnike. Prije svega Snježanu Sinovčić Šiškov. Kada sam nju upoznao 2016. shvatio sam da je moguće napraviti ovaj film jer Snježana, osim što je fantastična glumica, baš kao i lik Koke ima tisuću slojeva i nijansi, koje nikada nisu doslovne i na prvu loptu. Snježana je bila na svakoj audiciji za svaki lik u filmu, htjela je sama od sebe sudjelovati u svakom pregledu lokacija, mizansceni, sastancima i upoznavanju mačaka. Doslovno je personalizirala cijeli projekt i bez nje ne vjerujem da bi film uspio. Zatim, Aleksandra Janković koja je utjelovila lik Tajane koja je pružila upravo onu dozu vatre i života u oblacima koja je trebala za taj lik, Šimun Šitum koji je svojim smislom za humor i čarobnim improvizacijama dignuo svaku scenu, Stojan Matavulj kojeg je zabavljalo igrati lik koji je njegova sušta suprotnost, Anamarija Veselčić koja je dala svoju ranjivost u lik Tane, Leon Lučev koji je pohvatao cinični duh svog lika i pomagao savjetima, debitantica Mare Rodin koja je nevjerojatna improvizatorica sa svojih 15 godina te na kraju nedavno preminula Dara Vukić koja je predivno utjelovila Nonu. 

Uz osam glavnih glumaca i još niz epizodnih uloga, važno je spomenuti direktora fotografije Marka Jebića koji je intuitivno i nadahnuto upravljao kamerom uz to što je preko deset godina disao sa mnom taj film, montažera Tomislava Stojanovića koji je godinu dana sa mnom sjedio u montaži, pronašao sjajan tempo filma i isprobao sve moguće ideje svoje i moje, dizajnera zvuka Ivana Zelića koji je oplemenio film nevjerojatno pogođenim izborom atmosferskih zvukova, producenticu Reu Rajčić koja me vukla deset godina jer joj se sviđao scenarij više nego meni, asistenticu režije Martinu Marasović koja osim što je upogonila cijeli set da funkcionira besprijekorno imala živaca i inspiracije dati poneku kreativnu ideju i trpiti moje krize, scenografkinju Veroniku Radman koja je skužila mentalni sklop likova i sjajno pogodila s detaljima, kostimografkinju Katarinu Bilan koja je ubola duh splitsko-hvarske malograđanštine, izvršnu producenticu Tinu Tišljar koja je dirigirala cijelim procesom te kompozitore Mira Manojlovića i Anu Kovačić koje sam izmaltretirao s tisuću verzija glazbe da bi na kraju shvatio da su od početka savršeno pogodili s temom. Tu je naravno još 40-ak ljudi koji su sudjelovali u procesu i dali svoj obol, ali bi mi trebalo previše vremena da ih sve nabrojim.

Film Koke priča je o Tonini, zvanoj Koke, čiji plan da naslijedi kamenu kuću na otoku Hvaru narušava njezin odnos sa sestrom Tajanom te dovodi do neugodnog obiteljskog okupljanja. U svojim se filmovima često vraćaš u Dalmaciju, obrađujući probleme (ne)komunikacije u bliskim odnosima. Što te intrigira u toj temi?

Povratak u Dalmaciju je očito neizbježan većini nas koji smo odrasli tamo. Dalmacija u filmu Koke možda čak više ni ne postoji iako je radnja smještena u današnjicu, ali je takva u mojim uspomenama iz djetinjstva i rane mladosti. Nekad mi djeluje čarobno, nekad odvratno, vjerojatno je zato tako filmična.

I film Koke tematizira (ne)komunikaciju u bliskim odnosima, ali je stvarni i emocionalni svijet kojeg film prikazuje drugačiji od onoga koji se prikazivao u mojim prijašnjim filmovima. 

Prije Koke, snimio si desetak kratkometražnih filmova, od kojih se neki mogu pogledati i na našoj platformi (Ultra, Dan Marjana, Sandra i Marina). Budući da je riječ o formi koja ima svoja pravila i zakonitosti, misliš li da postoje neka načela kojih bi se trebalo pridržavati ne bi li se izvukao maksimum iz nje?

Tako je, snimio sam 15 kratkih filmova prije, nijedan profesionalni. Kratki film sigurno ima svoja pravila i zakonitosti, ali ne mislim da se treba ičega držati. Postoje neke stvari koje skužiš po putu da tebi ne funkcioniraju pa ih možeš dalje širiti kao univerzalnu istinu, ali onda se susretneš s nekim filmom u kojem sve to funkcionira i shvatiš da je do tebe, a ne do pravila. Naravno, postoje alati i trikovi kako držati pažnju gledatelja, kojim stilskim sredstvom postići koji efekt, kako osigurati homogenost cjeline itd, ali to ne garantira uspjeh niti je nužno ispravan put. 

Predsjednik si udruge Blank pod čijim okriljem amateri i (budući) autori razvijaju te snimaju kratkometražne filmove. Jesu li razvidne već neke jasne tendencije među novim autorima?

Blank je specifična udruga koja je u zadnjih 5, 6 godina toliko narasla da postoje aktivnosti i ljudi za koje uopće ne znam kao voditelj. Mislim da je to jako dobro, dokazuje da je udruga živa i ima hrpu paralelnih svjetova koji se razvijaju nekom svojom dinamikom. Djeca rade svoje, srednjoškolci su svemir za sebe, penzioneri isto, profesionalna i amaterska produkcija se super nadopunjuju i koegzistiraju međusobno, glumačke radionice su stalno pune, online radionice koje su krenule u koroni su nam omogućile upoznavanje cijelog niza autora iz malih dislociranih sredina koji imaju neku svježinu i glas koji nije pod utjecajem akademskih struja. Ljude koji su polaznici radionica i koji dobro naprave prvi film guramo dalje pa često dobiju novac od HAVC-a za svoj naredni film ili otiđu na neku od Akademija. U posljednje vrijeme jako radimo i na dugometražnom filmu, sastajemo se interno svakih nekoliko tjedana i komentiramo jedni drugima scenarije, pa su tako snimljena čak tri dugometražna igrana filma van sistema u posljednjih nekoliko godina kojima uskoro predstoji javni život. Bezbroj nadarenih autora je izašao iz našeg inkubatora i na sve njih smo jako ponosni.

Svakog filmaša mjeseca zamolimo da odabere jedan kratki film dostupan na Croatian.filmu. Koji je tvoj izbor?

Evo par komada:

Krhko, redatelja Tomislava Šobana. Taj film sam gledao više puta i svaki put me odvede negdje gdje mi se sviđa biti, poetičan je i čaroban, a opet istinit, ne robuje trendovima već je ono što je. I film Kako je Iva otišla istog autora mi je među dražima.

Pokret, redateljice Tamare Bilankov, zabavan i odlično izveden plesni film koji ima i društveno angažiranu notu, poseban film u okvirima suvremenog hrvatskog filma.

Treći je film koji nije na vašim stranicama ili ga barem ja nisam uspio pronaći, to je Pinokio, redatelja Tome Šimundže, film koji me uvijek iznova zabavi svojom neposrednošću i usiše svojim ritmom, pa za one koji gledaju filmove i izvan vašeg portala, ima ga javno na Vimeu.

Još je jako puno hrvatskih filmova koji su na mene ostavili snažan dojam i koje često puštam na radionicama kao primjere uspjelih filmova, ali ovih nekoliko navedenih mi je nekako najbliže srcu, imaju u sebi nešto ne-konfekcijski što mi se jako sviđa.

Na čemu radiš ili uskoro počinješ raditi? Postoji li neki žanr ili forma u kojoj bi se htio okušati?

Trenutno radim Blank administraciju, izvještaje, projekte, skeniram, ispunjavam formulare i tablice, te povremeno vodim online radionice u tandemu s Tamarom Bilankov. Tako da moj sljedeći film će vjerojatno biti činovničko-edukativni osim ako ne odlučim pobjeći u nečiji tuđi život.

Uz to, trenutno montiram dugometražni igrani film Rozalina, talentiranog redatelja Saše Poštića, kojeg smo na jesen snimili u Blanku. Filmu se jako veselim, materijal je super zanimljiv i svjež, nadam se da ga nećemo zeznuti u montaži.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković