Medo u šparugama, film našeg novog Filmaša mjeseca, redatelja Ivana Grgura, nedavno je imao svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, a europsku na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu.

Film polazi od naizgled bezazlene anegdote o medvjedu koji se pojavio usred sezone šparoga, ali se brzo pretvara u duhovitu refleksiju o suvremenim medijima, istini, laži i načinima na koje zajednica reagira na nepoznato.

Ivan nam je ispričao kako je film nastajao, što ga fascinira u spoju dokumentarizma i humora te u čemu vidi važnost kratkog filma danas.

Medo u šparugama nedavno je prikazan u Torontu i u Amsterdamu – čestitam! Ispričaj mi malo više o filmu – odakle ti ideja, kako je izgledao i koliko je trajao proces rada na filmu?

Hvala! :)

Ideja je došla iz jedne stare opsesije: prije režije završio sam novinarstvo i već me godinama jako muči što je „istina“ (i gdje ona prestaje, a gdje počinje laž), posebno u doba društvenih mreža, medijskih spinova i tehnološkog kaosa. A nadam se da to opsjeda i većinu čovječanstva. No, čekao sam neki medij/događaj da bih pričao o toj temi kroz nas obične smrtnike.

Onda se u mom Umagu pojavio medvjed. Priče se u malim mjestima šire jako brzo i efikasno, a ova je dobila dodatan spin kad su krenule fotke po društvenim mrežama, koje su skupili svi naši veći mediji i koje su, naravno, ispale fake. Grad se u sekundi podijelio: vjernici vs. skeptici. I tu sam vidio savršenu situaciju za priču o istini.

Proces je, kao kod svakog dokumentarca, trajao predugo. Prvo smo snimateljica Magdalena Ptiček i ja izletjeli na teren „na glavu“ da uhvatimo svježinu konflikta i najbitnije nositelje priče (kraj sezone šparoga 2023.). Onda smo godinu dana čekali novu sezonu šparoga kako bismo uhvatili prirodu i ostatak protagonista u istom stanju.

A proljeće 2024. bilo je beskonačan maraton: Magdalena i ja bismo sjeli u auto, došli u Umag za vikend i u radijusu od 30 km napravili 1000 km u 3 dana, zaustavljali ljude po šumi i cesti, pokupili sve što je vezano uz temu. Montažerka Dora Slakoper i ja bismo to onda očistili, isprobali milijun varijacija i zadali si nove questove. Pa bismo opet sjeli u auto… i tako u krug.

Mislim da je prošlo ravno dvije godine od prvog dana snimanja do prijave na Toronto.

Film kreće od neobične anegdote o medvjedu koji se pojavio usred sezone šparoga, ali se vrlo brzo pretvara u priču o istini, laži i načinu na koji zajednica reagira na nepoznato. Koliko ti je bilo izazovno autentično prenijeti iskustva svojih sugovornika/ica, a istovremeno otvoriti i neka šira društvena pitanja?

Od početka je moja ideja bila napraviti film koji se bavi s jako puno tema istovremeno jer se tema istine i laži realno prelijeva na sve što nas okružuje. Uz to, neka moja teorija je da su moderni mediji sve svoje mehanizme preuzeli iz najdrevnije ljudske zanimacije: tračanja.

Zato na terenu to nije bio problem, znali smo relativno točno što radimo, neku simulaciju trača u kojoj postavljamo ljudima direktna pitanja i oni svoje verzije priče i doživljaje prepričavaju u kameru. U biti, jedino je bilo bitno da listi pitanja koju smo početno imali konstantno dodajemo stvari koje bismo putem skupili/čuli. Onda bi sljedeće protagoniste pitali ta dodatna pitanja i vidjeli hoće li se nadovezati, kontrirati, otvoriti novu temu.

Najveći izazovi došli su u montaži. Otvorili jako puno dobrih tema pa je izbacivanje nekih stvari bilo jako bolno. Kriterij je na kraju bio što prirodno hrani tu lančanu reakciju (i vodi nas od anegdote do nekog šireg pitanja).

Naravno, s obzirom na koncept i željenu dinamiku filma, u montaži smo morali i jako dobro paziti da izjave protagonista ne izvadimo iz konteksta i slučajno im u kraćenju ne stavimo u usta nešto što nisu mislili. A kad radiš s ovakvim materijalom, jako lako se možeš naći u toj situaciji pa sam konstantno pokazivao materijal drugim ljudima, kao reality check.

Ne mogu izdržati a da ne pitam – koja je priča iza posljednjeg kadra filma? Jesi li od početka znao da ćeš medvjeda „uloviti“ kamerom ili je riječ o sretnoj slučajnosti?

E! Tu jedino ne bih puno otkrivao. :) Taj kadar je svojevrstan ključ filma i volio bih da publika nakon njega izađe sa što više pitanja, između ostalih i pitanjima koja si sad postavila. I nas kao autore treba dovesti u pitanje, ipak se bavimo istinom i laži, čak i na toj meta razini.

Dokumentarizam i humor ne idu često zajedno, a kod tebe su uvijek u paru. Što te privlači jednom, što drugom – i zašto baš u toj kombinaciji?

Inače sam dosta anksiozan lik. I jedini način na koji se cijeli život borim sa svojim paranojama je humor, to mi je osnovni obrambeni mehanizam. Moji se filmovi uvijek zapravo bave mojim paranojama, s kojima se pokušavam sprdati da mi bude lakše u životu. Kad sam snimao Sigurno mrtvi brijao sam da imam novu terminalnu bolest svaki tjedan, a Medo u šparugama nastao je iz brige da ćemo završiti u apokalipsi ako ne naučimo razlikovati istinu od laži. Sve ovo mi je, realno, ne-baš-tako-jeftina zamjena za psihoterapiju.

Dokumentarizam i humor rijetko idu zajedno, to je istina, ali je i logično. Čim uključiš kameru, otvoriš cijeli niz etičkih pitanja, a s humorom se taj popis udvostruči. Radiš sa stvarnim ljudima i moraš pogoditi finu mjeru da se gledatelj smije s njima, ne njima. Stalno riskiraš i balansiraš, gradiš direktniji odnos s protagonistima koji zahtijeva više vremena i često režeš spektakularne scene jer su preko te mjere. Mislim da su zato humoristični dokumentarci rjeđi. Međutim, ja jednostavno ne znam raditi stvari na drugi način, niti bi mi to bilo zanimljivo.

Isto tako, jako vjerujem da nas ljude humor najbolje otvara i veže uz priče pa teže teme lakše sjednu i dopru i do publike do koje inače ne bi. I to je ono što je bitno, pogotovo u dokumentarcu – humor ne smije biti sam sebi svrha, mora imati viši cilj, treba govoriti o nečemu puno ozbiljnijem.

Negdje sam pročitao nešto što koristim kao mantru kod svega što radim: „Razoružaj ih humorom i onda ih ošamari ozbiljnim temama kad se najmanje nadaju.“ Ne znam čiji je to citat, morat ću iskopati jer se njime u zadnje vrijeme konstantno vodim. Nadam se da je neka OK ličnost.

Sve filmaše/ice pitamo o njihovim filmskim počecima. Kako si se ti zainteresirao i počeo baviti filmom?

Oduvijek pišem. San je bio pisati scenarije za igrane filmove, pa sam gotovo 10 godina radio kao copywriter, nadajući se da ću kroz marketinške agencije nekako ući u film. To se nije dogodilo, a ja sam se pomirio da od mene i filma neće biti ništa.

Onda sam prije 6 godina slučajno naletio na Restartovu Školu dokumentarnog filma. Dokumentarni me film dotad nije posebno zanimao, ali svi su govorili da je to najbolja filmska školica kod nas. Na nagovor cure i prijatelja upisao sam školu i kliknulo je.

Baš sam imao sreće. Zaljubio sam se u film zbog kombinacije sjajnih mentora (Nebojša Slijepčević, Igor Bezinović, Ana Hušman, Vanja Jambrović, Hrvoslava Brkušić, Oliver Sertić…) i divne generacije polaznika. Neki ludi koktel entuzijazma i podrške koji je stalno bio prisutan u tih par mjeseci toliko me oprao da sam otišao iz agencije, upisao Akademiju…

Mislio sam da ću se jako brzo prebaciti s dokumentarnog na igrani film, ali eto me tu, do grla u doksima. :)

Dosad si režirao kratkometražne filmove. Kratki film često se promatra kao odskočna daska prema dugometražnom, no kako ga ti vidiš – kao prostor eksperimenta, vježbu za dulju formu ili ravnopravno polje izraza?

Prvo, moram biti iskren – do prije pet godina, dok se nisam krenuo baviti filmom, uopće nisam gledao kratkometražne. Od tada sam se skroz zaljubio. Toliko da mi se na festivalima često dogodi da, kad biram između bloka kratkih i jednog dugog metra, odem na kratke. :) Idem malo kontra struje. 

Na sreću kratkih filmova (a na žalost čovječanstva) zbog kraćeg raspona pažnje koji u zadnje vrijeme imamo kao vrsta, vidim veliku priliku da kratki film dobije puno važniju ulogu u kulturi i formiranju novih publika. Osim što su produkcijski jednostavniji, ljudi u njima češće riskiraju s ludim idejama, pa kratki filmovi svojom originalnošću često više iznenade od dugometražnih. Mislim da tu leži baš ogroman potencijal.

I stvarno se nadam da će se pojaviti suvisao distribucijski sustav za kratke koji će im dati na važnosti i autorima/produkcijama sve skupa učiniti financijski smislenijim.

Na čemu trenutačno radiš? Koji su tvoji filmski planovi?

Trenutačno završavam dokumentarni serijal o turizmu Ne zaboravite ostaviti recenziju koji se upravo počeo prikazivati na HRT-u (pssst, utorkom u 20:15 na HRT1).

Nakon što to završim, vrijeme je napokon za kratki igrani – imam par scenarija u ladici koji su čekali pročišćavanje rasporeda. Mislim da mali control freak koji živi u meni pod hitno treba projekt s nekom, makar i najmanjom razinom kontrole nad pričom.

Paralelno završavamo dugometražni dokumentarac Muški na otoku koji treba izmontirati do kraja i skupiti sredstva za postprodukciju. U pripremi je i novi kratki doks. Tu je još jedan dugometražni doks koji treba početi razvijati i jedan dokumentarni serijal koji intenzivno promišljam.

Trenutačno me najviše anksioznim čine teretane i ovaj apokaliptično-ratni mindset u kojem živimo u zadnje vrijeme. Time ću se sigurno baviti u nekim od tih prethodno navedenih formata.

Uglavnom… plan je SVE! Ali planovi nisu problem, problem je vrijeme. :)

Za kraj, svakog filmaša/cu mjeseca pitamo da odabere jedan kratki film dostupan na našoj platformi. Koji je tvoj favorit?

Najteže pitanje ikad.

Budući da mi je teško odabrati baš jedan, evo moja selekcija za kišno jesensko poslijepodne u studenome:

Niska trava od Davida Gaše i Moj Nikola od Martine Marasović jer su mi to naši najdraži kratki.

Uzdanica od Antuna Mezulića – jer mi je prvi film koji mi je otvorio oči što sve dokumentarac može biti.

Svaki dan je Božić od Ante Zlatka Stolice jer sam zbog njega upisao Restartovu Školu dokumentarnog filma.

I za kraj, Ritki zrak od Šimuna Šituma jer me njegovi filmovi uvijek podsjete koliko je bitno ne shvaćati sebe i život previše ozbiljno.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov